Moja draga BiH

Bosanski brdski konji su nekada u velikim krdima galopirali našim planinama. Oni nisu veliki kao lipicaneri, niti brzi kao arapski pastusi; štaviše, omaleni su i pomalo tromi. Ali su zato pitomi, iako zvanično divlji, i vjerni. To je vrsta čije osobine se u ogromnoj mjeri podudaraju sa osobinama bosanskog čovjeka. Slučajnost? Sumnjam! Prirodno okruženje i društveno-historijske prilike su oblikovale osobine i jednog i drugog. Možda ova konstatacije i nije naučno utemeljena, ali ja u nju vjerujem jer imam razloge za to, bazirane na ličnom iskustvu. Na primjer, poznajem vlasnika jednog konjičkog kluba, u kojem možete naći i jahati nekoliko vrsta konja. Samo najhrabriji jahači se usuđuju jahati lipicanera Sultana, a najvještiji se okušaju i sa arapskim hidalgom. Međutim, djeca uzrasta već od dvije godine bez problema jašu mirne bosanske konje, koji rado svoje ponašanje prilagode minijaturnom jahaču i saburli kruže po pisti, kao da su svjesni užitka kojeg pružaju mališanima. Ova pasmina se pokazala idealnom i za tretman liječenja djece sa umanjenim mentalnim sposobnostima, pomažući im, između ostalog, da lakše podnesu terapije kojima su često podvrgnuti. Nakon što sam se uvjerio kako sve to izgleda, počeo sam smatrati izuzetno neprimjerenom našu ustaljenu uzrečicu, kojom vrijeđamo nekoga poredeći ga sa konjem. U stvari, to bi trebao biti kompliment, kao što i jeste u mnogim svjetskim kulturama (npr. arapski svijet).

Danas su krda divljih bosanskih brdskih konja prava rijetkost. Čak i po tom pitanju imamo spor sa susjednim državama, vezan za autohtonost pasmine, iako naziv dovoljno govori, ali to nije tema ovog posta.

Sezonski pastirski život ljudi je donedavno bio jako prisutan u područjima koja se nalaze na obronscima velikih bosanskih planina. Ljudi su u ljetnom periodu svoja stada vodili na ispašu u planinske krajeve, a zimi su, zbog surovosti klime, silazili u niža područja. Obzirom da su u planini provodili i po nekoliko mjeseci, gradili su i kuće na planinskim livadama, uz koje su obavezno postojali i veliki torovi za smještaj stada ovaca ili koza. Arhitektura takvih ruralnih naselja, raspored kuća, organizacija života, je nešto što izaziva divljenje, jer oslikava borbu za preživljavanje, nimalo jednostavnu borbu koja se odvijala vijekovima na ovim prostorima. Neki će reći da ove kućice ne možemo nazvati arhitekturom jer nisu potpisane od poznatog graditelja, ili ne predstavljaju neki od utemeljenih stilova. Što se mene tiče, ovi objekti se prije mogu nazvati arhitekturom nego li mnoge savremene zgrade. U njima osjetimo dah vremena, snagu čovjeka, njegovu snalažljivost, te sposobnost da od materijala koji mu je Bogom podaren izgradi sve što mu je potrebno.

Jedno ovakvo selo, većim dijelom autentično i danas, možemo naći na obalama Prokoškog jezera, na planini Vranici, u blizini Fojnice. Ni danas tamo nema struje, vodovoda ili kanalizacije, a nadam se da svega toga neće ni biti, jer može samo pokvariti ugođaj Prokoškog jezera i okoline. Samo jezero je priča za sebe. Jednom prilikom sam tamo boravio sa prijateljima, među kojima je bio i neki Holanđanin. Čovjek je svjetski putnik, obišao pola dunjaluka, od Tibeta i Australije, do Aljaske i Havaja. Kada smo stigli na Prokoško jezero, on se popeo na stijenu, sjeo na kamen, i nekoliko sati samo sjedio i posmatrao jezero. Pitali smo ga šta radi tamo, a on je rekao da jednostavno ne može da vjeruje da takvo nešto postoji. Naravno, ne treba meni Holanđanin da bih shvatio kakva bogatstva ima moja domovina, ali mnogima treba, da bi im otvorio oči i uperio prstom.

U ambijentu Prokoškog jezera sve je endemično. Jedinstveno je samo jezero, koje leži tri četvrtine godine pod snijegom. Ono skuplja svu vodu sa okolnih bregova i brda, kao da želi skupiti sve bisere u svoja njedra. Kada padne kiša, odjednom se formira bezbroj potoka koji žure prema jezeru, kao da se utrkuju u donošenju radosnih vijesti. Te vijesti jezero šalje prema Fojnici, predivnim vodopadom kojim višak vode otiče iz jezera niz planinu. Jedinstveno je i selo, koje je sačinjeno od razbacanih kućica - katuna. Katuni okružuju jezero, ne dopuštajući da bude usamljeno. Nema tog arhitekte niti urbaniste koji bi osmislio uspješniji sklad prirode i djela ljudske ruke. Jedinstvena su i krda divljih konja, koja, ako ste uporni i ako imate dovoljno sreće, u razuzdanom trku možete vidjeti na okolnim pašnjacima. Donedavno Vranica nije bila jedinstvena po tome, ali danas, na žalost, jeste, jer je broj divljih brdskih konja spao u kritučnu zonu u kojoj im prijeti i nestanak. Jedinstven je i triton, endemična vrsta ribe sa nogama, koja je stanište našla upravo u Prokoškom jezeru. Posebno je jedinstven Mujaga, dobri domaćin koji sa svojom hanumom svako ljeto provodi u svom katunu na jezeru, koji će vam ponuditi domaću pitu maslenicu, čiji okus dugo nećete zaboraviti. Sve je na Prokoškom jezeru jedinstveno i magično.

Na žalost, jedinstven je i gazda koji je prije desetak godina nelegalno otvorio kafanu na jezeru, i, u želji da privuče goste ribolovce, dovukao cisternu potočne pastrmke i istresao je u jezero. Nije gazda znao da je pastrmka po prirodi grabljivica, i da će joj glavna hrana biti nesretni triton. Srećom, triton je ipak, iako jedva, preživio, a gazdina kafana je zatvorena.

Danas postoje ideje o elektrifikaciji sela na Prokoškom jezeru, o izgradnji kojekakvih kompleksa na njegovim obalama. Izgleda da smo najuporniji kada su u pitanju naopake ideje i njihova realizacija. Često smo svi opčinjeni modernizacijom, i često u najboljim namjerama napravimo nepopravljivu štetu. Na primjer, prije nekoliko godina je neko njujorško udruženje za zaštitu i promociju prava životinja ustanovilo da se izvjesna ugrožena riblja vrsta, porijeklom iz japanskih morskih voda, prodaje na ribljoj pijaci u njihovom gradu. Obzirom da su zahtjevi luksuznih restorana visoki, riba se na pijacu dostavlja živa, te je takvu moguće i kupiti. Da bi napravili korak ka zaštiti ugrožene vrste, aktivisti su prikupili novac i pokupovali sve primjerke ribe ove vrste koje su našli na pijaci, te ih nakon toga pustili u njujorški zaljev. Ni oni, kao ni gazda sa jezera, nisu proučili prirodu ponašanja ove vrste, koja je napravila dar-mar u ekosistemu mora u koje je napozvana bahnula. Pozitivne namjere nisu sporne, ali je rezultat bio katastrofalan. Zato ne smijemo dopustiti da grubo sagledana ideja uništi blago koje već imamo, a nismo ga svjesni, niti ćemo biti sve dok ga ne izgubimo, a tada će biti kasno.

Najiskrenije preporučujem boravak u nekom od katuna na Prokoškom jezeru - ugrabite priliku dok ovo blago još uvijek postoji. Podržimo barem na taj način nastojanja da se ono očuva ovakvo kakvo jeste. Garantujem da će vas magija njegovog ambijenta potpuno očarati, i da ćete ga napustiti bogatiji nego ste ikad bili.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

Da ne bih od bloga napravio putopis, malo ću skrenuti sa teme koju sam sam sebi zadao. Da li se neko sjeća pjesme 'Moja draga B i H'? Ja je s vremena na vrijeme pustim na YouTube-u, pa se nekako izborim sa suzama, koje osjećam da pokušavaju navrijeti. Inače sam vrlo škrt na otvorenom pokazivanju emocija pomoću suza, ali ova pjesma probudi u meni neka osjećanja koja ne mogu niti opisati. Osjećam se kao da slušam pjesmu o nekim davnim, minulim vremenima; tačnije o ljudima koji su nekad bili jedno, a danas nešto sasvim drugo.

Pjesma opisuje moju domovinu, u kojoj sam rođen, odrastao, i danas u njoj živim i radim. Osjećam svaki stih, svaku notu, kako me dira u srce i podsjeća na neke od ljepota moje zemlje, zbog kojih je trebam još više voljeti. Skoro da čujem glas Une koji se prolama bosanskim planinama, pokušavajući da dozove sestru Drinu. Ali ne mogu a da se ne sjetim priča iz skore, ali i one malo starije historije, u kojima je ta ista Drina tekla crvena, obojena krvlju svojih kćeri i sinova. Opet, ne mogu a da se ne sjetim priče koja kazuje o porijeklu imena Une - jedine! I tako se u meni preklapaju silan ponos i neizmjerna tuga. Ponosan sam što sam sin Bosne i Hercegovine, što sam pripadnik naroda koji je veoma bogat - bogat ljudima, humorom, historijom. Taj narod je prečesto silovan i tlačen; iako je iz svih borbi izašao uzdignute glave i svijetla obraza, ne mogu se oduprijeti tuzi, svjestan današnje realnosti. I tekst ove pjesme je sastavljen tako da miješa ponos i tugu, ali konstantno iz sveg glasa izražava ljubav. Ljubav prema domovini, prema svim ljudima.

Znam da zvuči uzaludno, čak i patetično, ali zaista ne vidim ni jednog razumnog razloga da ovu pjesmu ne proglasimo za himnu BiH. Ja sam je, intimno, već odavno proglasio himnom, jer njen tekst, melodija, a povrh svega emocije kojima odiše, apsolutno odgovaraju tome. Ne spominju se entiteti, kantoni, trokomponentne cjeline - spominje se Bosna i Hercegovina! BiH je prekompleksna da bismo je pojednostavili raščlanjujući je na svega tri faktora. Sava nema tri pritoke, da bismo mogli dodijeliti po jednu svakoj strani, niti postoje svega tri kraške planine, tri jezera, ili tačno 3 ili 30 hilljada kvadratnih kilometara moje domovine. Sve i da je tako, opet je ona jedna, jedinstvena!

Dok ovo pišem pade mi na pamet nedavno predloženi tekst himne, koji ipak nije usvojen. Nisam imao namjeru o ovome pisati, ali u tom pravcu me odvede tok misli. Taj tekst ima tri strofe, jedna o Bosni, druga o Hercegovini a treća o Krajini. Možda griješim, ali sam nekako osjetio da bih se ja, kao Bošnjak, trebao prepoznati u strofi o Bosni, a da Krajina i Hercegovina trebaju zadovoljiti potrebe Srba i Hrvata. Moguće da je postojala i četvrta strofa, koja je kao zajednička - više se i ne sjećam. Ali se zasigurno sjećam podijeljenosti koju sam u tekstu himne itekako osjetio.

'Digni se iz pepela, kao stoput do sada, sad s mirisom ljiljana, ljubavi moja!'. Mnogima smetaju ljiljani, koje laici poistovjećuju sa nekakvim bošnjaštvom - haman da u njima vide i harfove. Za takve kratko slijedi obaviještenje: u srednjevijekovnom periodu je na jugu Francuske postojao samostan ili manastir 'Il Pataren', kojem se razvila hrišćanska sekta koju je inkvizicija proglasila heretičnom i podvrgla izgonima ili likvidaciji. Dobar dio članova te sekte je spas našlo u Bosni (u predhodnom postu opisano zašto je to bilo moguće, a što je bio i jedan od razloga pokretanja krstaških pohoda protiv Bosne u srednjem vijeku). Otud i jedan od (pogrešnih) naziva za Bosansku srednjevijekovnu crkvu - patarenska. Ti francuski patareni su donijeli sa sobom i dio svoje kulture, između ostalog i kraljevski francuski simbol, koji predstavlja stilizaciju raspela (krsta) u vidu cvijetnog motiva. Upravo taj stilizovani krst u obliku ljiljana, ili ljiljan u obliku krsta, je postao i simbol bosanskih vladara. Kasnije taj simbol biva prihvaćen i na bosanskohercegovačkoj zvaničnoj zastavi između 1991.-1995 godine. Dakle, miris ljiljana spomenut u pjesmi je prije svega svebosanskohercegovački, a ako ćemo dublje analizirati, mogli bismo ga prozvati hrišćanskim, čak francuskim, ali nikako bošnjačkim ili muslimanskim.

Nadam se da ćemo jednog dana uspjeti prepoznati stvarnu srž pojmova i simbola o kojima se sporimo, a prestati vjerovati sijačima mržnje i njihovim tumačenjima historije.

Da te volim, duša zna, draga moja B i H ! ! !

Pošto mi nije cilj prepisivati lekcije iz historije, samo ću ukratko navesti nekoliko značajki vezanih za tvrdi grad Bobovac.

Građen je kao tipično srednjovjekovno utvrđenje, u kojem je bio smješten vojni garnizon, a tu je stolovala i kraljevska porodica.  Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić u prvoj polovini XIV stoljeća. Kao i većina utvrđenja, i Bobovac je služio kao zbjeg za okolno stanovništvo u slučaju nužde. Bio je opremljen bunarom, magacinima za hranu, otvorenim trgovištem između zgrada, te svim sadržajima koje je srednjovjekovno utvrđenje trebalo imati. Izgrađen je na lokalitetu koji je bio naseljen još u doba prahistorije, što nije rijedak slučaj u izgradnji ovakvih zamkova.

Opsijedale su ga mnoge vojskovođe (car Dušan, princ Eugen Savojski,...), ali zbog njegovog pažljivo odabranog strateškog položaja i kvalitetne gradnje, kao i sposobnosti da preživi dugotrajnu opsadu, svi ovi pohodi su završavali neuspjehom.

Obzirom da je građen kao srednjovjekovna utvrda, nije bio imun na oruđa koja su kasnije korištena pri opsadama, te tako nije bio u stanju odoliti opsadi osmanlijske vojske, koja je pored brojčane nadmoći, posjedovala i topove kojima je uspjela porušiti dio zidina i time omogućiti osvajanje tvrdog grada Bobovca.

Ipak, dolaskom Osmanlija život Bobovca nije u potpunosti ugašen. U prvom periodu osmanske okupacije BiH Bobovac je korišten kao kasarna. Nakon nekog vremena Osmanlije osvajaju i ostatak BiH, čime Bobovac gubi stratešku važnost, te ga vojska napušta, i time biva prepušten zubu vremena.

Na Bobovcu je stolovao najveći vladar srednjovjekovne Bosne, kralj Tvrtko II Kotromanić, u čije vrijeme je Bosna zauzimala najveću teritoriju u svojoj burnoj historiji. U grobnoj crkvi na Bobovcu su bila sahranjena tri bosanska vladara: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Tomaš.

Iako su minuli mnogi vijekovi, ljepota Bobovca je ostala vidljiva za one koji imaju oči. Nije ga narušila urbanizacija, a prekrasna priroda koja ga okružuje je ostala onakva u kakvoj je uživala i kraljica Katarina. Upravo ona je, nakon bijega pred Osmanlijama, boraveći u Rimu pod papskom zaštitom, izjavila da se najviše zaželjela pšenice sa Lješnice, ribe iz Bukovice, i vode Radakovice (Bukovica i Radakovica su rijeke koje teku oko Bobovca). Inače, Katarina je u narodnom sjećanju ostavila trag kao blaga vladarka, te joj se pripisuju mnoge sasvim realne, ali i nadnaravne predaje i atributi. Kažu da se, bježeći od Osmanlija, kod Zenice okrenula ka Bobovcu i rekla: "Osta moja zjenica...", te je tako Zenica dobila ime. Žene iz bobovačkog kraja i danas nose crninu, u znak sjećanja na najmarkantniju bosansku kraljicu, koja je život okončala u Rimu, u žalu za svojom domovinom i svojim narodom. Umrla je u Rimu 1478. godine, a ukopana je u crkvi Blažene Djevice Marije, na rimskom brežuljku Capitoliumu. Eto prilike onima koji se nađu u italijanskoj prijestolnici da obiđu njen grob i odaju počast jednoj od najvećih bosanskih kćeri!

Pa zar je moguće da mnogi danas govore kako Bosna nije historijski kontinuum, kako je tvorevina ZAVNOBIH-a, kako nema niti historiju niti naciju - dakle nema opravdanja ni da postoji! Bosna je jedna od najjačih srednjovjekovnih država, koja se širila pomoću mudrosti i diplomatskih sposobnosti tadašnjih vladara, a ne ratovima i krvoprolićem! Bosna je područje koje su i tada, kao i danas, naseljavali dobroćudni ljudi, koji svoj ponos iskazuju veseljem a ne mržnjom! Bosna je, posebno tada, bila oaza mira u koju su bili dobrodošli svi oni koje je okrutnost inkvizicijskog pokreta primorala na bijeg! U takvu Bosnu su došli španski Sefardi, francuski patareni, rumunski i bugarski bogumili - Crkva bosanska je svima širom otvorila vrata i ponudila jednostavan život u burnom periodu evropske historije! Oni koji su željeli rat - nailazili su na, i tada već poslovičan, bosanski inat; oni koji su dolazili u miru - zauzvrat su okusili, i tada već čuvenu, bosansku miroljubivost!

Svim Bosancima i Hercegovcima, ali i ostalim: obavezno obiđite kraljevski grad Bobovac!

Od Sarajeva je udaljen oko 1,5 - 2h vožnje. Na putu iz pravca Kaknja ćete doći do Kraljeve Sutjeske, u kojoj se nalaze barem dvije znamenitosti.

Prva je džamija Mehmeda Fatiha, koja je najstarija očuvana džamija u BiH. Pripada tipu džamija sa drvenim krovištem i munarom, sa natkrivenim ulaznim trijemom. Legenda kaže da je sultan Mehmed Fatih, nakon osvajanja utvrde Bobovac, u toku svog pohoda na Bosnu, obavio namaz na ovom mjestu, te nastavio osvajački pohod, a za sobom ostavio četu vojnika sa nalogom da na tom mjestu podignu džamiju. Fantastičan objekat, koji u potpunosti oslikava najčašći oblik gradnje džamija u centralnoj Bosni. S druge strane, činjenica da je objekat preživio agresiju i rat u BiH dovoljno govori o mentalitetu domaćeg stanovništva.
U Kraljevoj Sutjesci se nalazi i znameniti franjevački samostan, koji posjeduje fantastičnu kolekciju historijskih artefakata i umjetnina, a koje je moguće posjetiti najavom dolaska u samostan. Franjevci poslovično ljubazni i voljni prenijeti svo znanje koje imaju onima koje to zanima. Na primjer, kada sam posjetio taj kraj sa svojim prijateljima, u samostanu je upriličen kratki čas historije Bobovca, u kojem smo saznali nke veoma interesantne detalje vezane za prošlost ove+og utvrđenja, kao što su postavljanja ustava (brana) od volovskih koža u dubokom kanjonu rijeke Bukovice, kako bi se formirala mala akumulacija - u slučaju napada neprijateljske vojske, uzde koje su držale ustavu bivaju presječene, tako da snažni talas nanese značajnu štetu napadačima. Zanimljiva je i tvrdnja franjevaca, bazirana na zapisima koje posjeduju u svojoj biblioteci, da je krilo vojske tadašnjih zemalja Zapadnog Balkana koje se sastojalo od bosanskih vojnika, na čelu sa vojskovođom Vlatkom Vukovićem, jedino koje je nanijelo poraz osmanlijskoj vojsci u boju na Kosovu. Čak se spekuliše da je podvig pripisan Milošu Obiliću u stvari djelo jednog od 20.000 bosanskih vojnika (ipak je ovo samo pretpostavka, koja nema utemeljenje u historijskim zapisima).

Iz Kraljeve Sutjeske je moguće automobilom doći gotovo do same tvrđave Bobovac, ali avanturistima toplo preporučujem pješačenje dolinom rijeke Bukovice, pri čemu je moguće uvjeriti se u postojanje halki za vezivanje kožnih ustava, kao i u stijene uklesanih spilja u kojima su se nalazila izvidnice i prve linije odbrane tvrđave. Sama tvrđava je u značajnoj mjeri očuvana, ali se danas nalazi ispod zemlje - koja je dosta dobar konzervator. Ipak, cjelokupan ugođaj je fantastičan i šetnja 12km dugim kanjonom predstavlja pravi vremeplov. U neposrednoj blizini tvrđave se nalazi i izletište sa klupama i roštiljima, tako da se može organizovati sjajan piknik. Između izletišta i tvrđave je smješteno selo Dragovići, čiji stanovnici su nevjerovatno precizno otjelovljenje bosanskog gostoprimstva i dobroćudnosti, tako da posjetiocima preporučujem da se upoznaju i porazgovaraju sa nekim od ovih ljudi. Naravno, u Dragovićima se mogu nabaviti i domaće namirnice za upotpunjenje piknika.

Za kraj, do Bobovca se može doći i preko Vareša, što uključuje nekoliko kilometara makadamske ceste, ali pejzaž i rijeke ponornice nadoknađuju negativne strane vožnje ovakvom cestom.

Dakle, jedna od destinacija koje su nam na dohvat ruke, a u kojima ćemo naći i prirodne i kulturno-historijske ljepote naše zemlje!

Obzirom da na svakom koraku nailazim na sveopću rezignaciju i depresiju, a po naravi sam upravo suprotnog raspoloženja većim dijelom svog života, odlučio sam da pokrenem blog u kojem ću (nadam se ne samo ja) stihijski obilaziti Bosnu i Hercegovinu i pokušati naglasiti sva ona kulturno-historijska i prirodna znamenja za koja znam. Cilj mi je da istaknem sva bogatstva koja su nam Bogom podarena, ali i da pokušam ukazati na sporadične negativne trendove, koji potencijalno mogu imati loše posljedice.

Moja domovina nije tako velika, niti je privredno razvijena, nema koraljne grebene, niti višemilionske gradove, u njoj ne možete naći egzotične životinje, niti vulkane ili gejzire, nema toliko bogatu historiju kao Egipat ili zemlje iz područja Tigrisa i Eufrata, ali zato ima predivne planine pune tragova minulih vremena, ima gradove i sela koji odišu bosanskim i hercegovačkim stilom života, ima bosanskog brdskog konja i psa tornjaka, ima rijeke sa prekrasnim vodopadima od kojih zastaje dah, i ima srednjovjekovnu bosansku državu sa crkvom bosanskom; ona moja i ja u njoj vidim mnogo više nego što je moguće staviti u okvir teksta.

Svaki grad ili gradić, svaki dio domovine, planina, rijeka, livada, zaseok, ima svoju priču, svoju historiju, svoje junake, koji su nerijetko u svom vremenu igrali veoma značajnu ulogu, ne samo u svom kraju, nego i mnogo šire.

Nerijetko imamo želju da putujemo, obilazimo bijeli svijet i uživamo u njegovim ljepotama, ali nas mnogi objektivni razlozi sprečavaju u tome. Ipak, većina nas je u mogućnosti obići svoj komšiluk, svoju zemlju, pri tome o njoj mnogo naučiti, i time je još više zavoljeti!